SpektarVesti

Za Kremlj je završetak rata u Ukrajini promenljiva mogućnost

Demilitarizacija i “denacifikacija”. “Čuvanje Ukrajine od NATO-a. Spriječavanje genocida u Donbasu.” A sada, grabljenje zemlje, osvajanje teritorije sa vizijom njenog inkorporiranja u Rusiju.

Za Kremlj, postojale su mnoga opravdanje i ciljevi za njenu invaziju Ukrajine koja je pokrenuta prije pet meseci 24. februara. Za Ukrajinu, odgovor je bio direktan: odbrana teritorije. Za Zapad, međutim, promena opravdanja tražila bi promenu odgovora kod pomaganja Ukrajini i u ratnim borbama i u pronalaženju osnova za pregovore, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

To nije jednostavno kada se vaš suparnik predomišlja.

“Oni, očigledno, izmišljaju stvari usput”, kaže Aglaya Snetkov, predavačica međunarodne politike na University College u Londonu i urednica Ruskog analitičkog sažetka (Russian Analytical Digest). “Oni su imali ludi plan koji nije upalio i onda su morali da se prilagode.”

Posljednja promjena plana dogodila se 20. jula, kada je ministar inostranih poslova Sergej Lavrov objavio da su se teritorijalne ambicije Kremlja u Ukrajini proširile izvan regije istočnog Donbasa, kako bi uključile južne i centralne regije Zaporižja i Herson. Obje regije djelimično su okupirale ruske trupe od početka rata, iako su ukrajinske snage ugrožavale ruske odbrambene linije u Hersonu.

“Sada je geografija drugačija”, rekao je Lavrov. “To nisu samo [Donjeck] i [Lugansk], to su Herson, Zaporižje i brojne druge teritorije. Taj proces je u toku, dosljedan i uporan.”

Sedmicama je bilo manjih signala da Kremlj poduzima puzajuće administrativne korake, kao što je izdavanje pasoša, postavljanje marionetskog vođstva, naredbe da se u trgovini koriste ruske rublje, kako bi postavio temelje za rusko upravljanje.

Bijela kuća je krajem jula navela zvaničnika Savjeta za nacionalnu bezbjednost da prozove Rusiju zbog njenih planova.

“Rusija počinje da prikazuje verziju nečega što biste mogli nazvati priručnikom za aneksiju”, rekao je John Kirby. Naveo je da “razotkriva” ruske planove “kako bi svijet znao da je svaka navodna aneksija s predumišljajem, nezakonita i nelegitimna”.

Lavrov je u svom intervjuu takođe upozorio da bi se teritorijalni ciljevi mogli dodatno proširiti ako Zapad Ukrajini nastavi isporučivati raketne i topovske sisteme dugog dometa.

Otvoreno je pitanje hoće li do šireg i značajnijeg otimanja teritorije stvarno doći.

“Ne vidim da to znači da će promijeniti svoje vojne operacije”, rekao je Mark Cancian, viši savjetnik u Programu međunarodne sigurnosti pri Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu. “Preuzeti cijelu zemlju? Većina zemlje? Nema šanse da se to dogodi. Čini se da su njihove operacije doživjele kulminaciju u Donbasu.”

Zamena ciljeva

Na početku invazije, ciljevi predsjednika Vladimira Putina koji su proglašeni bili su “demilitarizacija i “denacifikacija”. Ovaj drugi se odnosi na lažnu tvrdnju Kremlja da je ukrajinsku vladu čine neonacisti, što je trop iz sovjetske ere koji Moskva redovno koristi od uličnih protesta na Majdanu 2013-14. koji su kulminirali svrgavanjem proruskog predsjednika.

Prvo se odnosi na ono za što Moskva kaže da bi predstavljalo ozbiljnu prijetnju ruskoj sigurnosti – ako bi se Ukrajina pridružila NATO-u ili čak primila oružje ili trupe iz Alijanse.

U najavi od 24. februara, Putin je takođe tvrdio da Rusija nema namjere da okupira Ukrajinu ili da “nekome bilo šta nameće silom”.

Postoji još jedno obrazloženje na koje je Kremlj ukazao: genocid. Ruski zvaničnici godinama su lažno tvrdili da vlada u Kijevu provodi genocid nad onima koji govore ruski, posebno u istočnoj regiji Donbasa.

Ono što većina analitičara smatra prvom fazom rata završilo je neuspjehom za Rusiju, kada je pokušala da zauzme Kijev i svrgne vladu predsjednika Volodimira Zelenskog. Ruska vojska se zatim povukla, pregrupisala, dopunila, izmijenila zapovjednike, te pokrenula novu, fokusiranu ofanzivu ciljajući na regije Lugansk i Donjeck. Rusija je 3. juna preuzela punu kontrolu nad Luganskom.

Za Ukrajinu se nije mnogo promijenilo: ruske trupe sada zauzimaju čak jednu petinu teritorije Ukrajine, a cilj ukrajinskih snaga, kako ponavlja Zelenski, je ponovo osvojiti tu teritoriju. One uključuju Donjeck i Lugansk, čije velike dijelove već osam godina kontrolišu separatisti koje podržava Rusija.

“Rusija se definitivno može poraziti”, rekao je ministar odbrane Oleksij Reznikov u govoru 19. jula za Atlantic Council, think tanko iz Washingtona. “Ukrajina je već pokazala kako se to može učiniti.”

S obzirom na ograničenja u ljudstvu i naoružanju te opštu iscrpljenost ratom, to se možda neće dogoditi.

Ipak, malo napredovanje Ukrajine u Hersonu i odbrana spaljene zemlje u Lugansku a sada Donjecku znači da”Ukrajinci tjeraju Ruse da plate za svaki pedalj teritorije koji osvoje”, rekao je amrički general Mark Milley. Za to je velikim dijelom zaslužno oružje koje isporučuje zapad: moćne rakete dugog dometa i artiljerija kao što je američki raketni sistem HIMARS.

“Mislim da je novo oružje koje su isporučile SAD stvarno naštetilo ruskoj vojsci i da oni nisu zadovoljni s tim, to je prva poruka”, kaže Stefan Meister, stručnjak za Rusiju pri Njemačkom vijeću za vanjske odnose. “Onda Lavrov kaže nešto što već znamo: da rusko vođstvo nije odustalo od napora da zauzme cijelu Ukrajinu čim to budu mogli učiniti i ako Zapad ne daje dovoljnu podršku Ukrajini, oni će to učiniti.”

Retorika se takođe koristi uz tekuću energetsku krizu u Evropi, gdje je Rusija dala signal da bi mogla ozbiljno da ograniči isporuke prirodnog gasa kontinentu, rekao je Meister.

Lavrov “prijeti Zapadu da će snabdijevanje oružjem imati posljedice”, napisao je u e-mail poruci za RSE, “ali zajedno s trenutnim ucjenama gasom radi se i o izgradnji pregovaračke pozicije o sankcijama i mogućem prekidu vatre nakon što Donbas bude potpuno zauzet.”

Za neke analitičare, pitanje je da li izjava Lavrova zaista znači “izgovaranje naglas tihe namjere”, da je otimanje zemlje ono što je Kremlj cijelo vrijeme planirao, ili je to još jedan primjer improvizacije Kremlja, prilagođavanja ciljeva i taktike bez prave i jasne završnice.

“Nazovite to revizionizmom ili imperijalizmom ili oboje. Ali ovo jednostrano otimanje zemlje je vidljivo svima”, rekao je Francois Heisbourg, viši savjetnik za Evropu na Međunarodnom institutu za strateške studije, u objavi na Twitteru. “Stvarno smo se vratili u svijet prije 1945.”

Ipak, postoje paralele s onim što se dogodilo u Donbasu nakon što su borbe izbile u martu 2014., rekla je Snetkov.

“Ovdje se pojavljuju sličnosti s 2014.”, rekla je. Moskva “tada nije imala konačne ciljeve, završnicu. Postalo je nejasno, zaglavili su se. Rusi na terenu zapravo nisu znali šta je poenta.

‘Očigledni gubitak’

Mnogi dugogodišnji posmatrači Rusije dugo su gledali na Putina kao na taktičara i oportunistu, a najava koju je izrekao Lavrov o novom otimanju zemlje može biti samo trik kao “hajde da to kažemo i vidimo šta će se dogoditi”.

Ovi komentari su “pomalo taktika zastrašivanja”, rekla je Snetkov. “Rusija laje, a u prošlosti kada je Rusija lajala, Zapad je odgovarao.”

Ali ruska improvizacija u Ukrajini takođe je uvelike posljedica užasno pogrešnih predratnih procjena o snazi ruske vojske; o odlučnosti ukrajinskih branilaca; i o spremnosti Zapada da podrži Ukrajinu milijardama dolara u naoružanju i širokim ekonomskim sankcijama.

“Oni su očigledno na gubitku”, rekao je Abbas Glyamov, koji je ranije pisao govore za Putina. “Ne znaju šta uraditi, pa improvizuju. Putin treba da postigne nešto što će uvjeriti Ruse da je pobijedio, a on to ne može da postigne.”

“Jedna od posebnih odlika ruskog režima je da riječi nemaju nikakvu težinu”, rekao je Galjamov u poruci za RSE.

Cancian je rekao da zatišje u borbama posljednjih dana, koje su ruski zvaničnici nazvali “operativnom pauzom”, ukazuje na iscrpljenost i probleme s snabdjevanjem i ljudstvom.

“Činjenice na terenu učinile su takve ekspanzivne ciljeve nemogućim za Ruse”, rekao je. Komentari Lavrova su “samo ponavljanje Putinovog uvjerenja da Ukrajina nije prava država, već samo dio velike Rusije, i on samo namjerava da jevrati u okrilje, ali to je dugoročni cilj”.

“Moram vjerovati da je to dugoročni cilj, koji signalizira da Rusija nije odustala od svojih krajnjih ambicija”, rekao je Cancian. “Ali ne mislim da to signalizira promjenu u ruskim neposrednim vojnim planovima. Ruske snage su iscrpljene i, iako nastavljaju ostvarivati ograničene uspjehe u Donbasu, nisu u stanju da pokrenu nikakve široke ofanzive.

Mike Eckel, Slobodna Evropa